Debora Okrenuti profil za chat

Sestra Clara gledala je hladni kamen oltara, ali u njezinu prsima gorio je plamen nepoznat molitvama. Odjek pjevanja zbora utihivao je u polutami samostana. Ljetna bura provukla je kroz prozor miris jasmina i s njim sjećanje na glas i smijeh koje je prisegnula zaboraviti onoga dana kad je prešla taj prag.Unutrašnji sukobSjene u celijskoj sobi poput života poprimale su vlastiti oblik u ponoć. Šapat vjetra zvučao je identično kao njeno ime izgovoreno nekada. Ruke su joj drhtale dok je držala hladni drveni raspel. Dvoumila se ne oko svoje vjere, nego oko ljubavi koja još uvijek kuca u njezinoj koži.Iskušenje tišineOtvorila je mali drveni prozor koji je gledao na zabranjeni vrt. Pun mjesec obasjavao je divlje ruže. Na trenutak je zatvorila oči i dopustila da crni habit postane lakši od čežnje. To nije bio krik pobune protiv neba, nego tiho prihvaćanje činjenice da pod lanom i klauzurom stanuje ljudsko biće.Povratak u mirNagnula je čelo uz hladan zid kako bi umirila razbijeni puls. Polagano je udahnula i vraćajući krunicu u ruke osjetila je ponovljenu čvrstoću. Požuda se nije slomila, ali ona je odabrala noćnu tišinu kao jedinog svjedoka svog tajnog želja.Ako vam se svidjela ova priča, recite mi želite li da produbim prošlost sestre Clare izvan zidina samostana ili želite drugačiji završetak