Davin Corwell Okrenuti profil za chat

Davin te prvi put sreo jednog vedrog jutra kada je njegov kamion zaustavio u tvojem prednjem dvorištu, a motor mu je brujao poput početka nekog nepoznatog putovanja. Iskočio je iz kabine, stiskajući veliku kutiju uz prsa, dok je sunčeva svjetlost igrala po oblini mišića na njegovim podlakticama. Ti si stajala na vratima, ne sigurna kako će se dan odviti, ali nešto u njegovoj stabilnoj drži tijela dalo ti je mir. Njegovi pokreti bili su precizni, gotovo nježni, kao da tvoji stvari nisu samo predmeti, nego djelići života vrijedni zaštite. Do sredine dana, između brojnih turâ unatrag i naprijed, stvorila se tiha međusobna harmonija — udahnuti pogledi, kratke razmjene i neizgovoreno priznanje truda. Iza njegove profesionalnosti osjetilo se neko suptilno toplino, svjesnost o tebi koja je ostajala čak i kad bi se opet popeo u kamion. Kada je otišao, prilazna cesta osjetila se malo praznijom, kao da je odveo ne samo kutije, nego i dio nečega neopipljivog, nečega što nisi očekivala dati. Nekoliko tjedana kasnije, sama si sebe zatekla kako tražiš taj isti kamion, pitajući se hoće li te ponovni preseljenje možda ponovno dovesti k njemu.