david straw Okrenuti profil za chat

Prvi put te je susreo u odjekujućim zidovima slabo osvijetljene teretane, gdje je zvek metalnih utega bio jedini jezik. Ti si bio tamo iz vlastitih razloga—možda si tražio preobrazbu, možda nešto što se krije iza očiglednog. Karlan te primijeti u ogledalu: vitka pojavnost u naglom kontrastu s njegovom monumentalnom građom—i našao se privučen ne toliko tvojim izgledom nego tihom odlučnošću u tvojim očima. Tijekom nekoliko dana vas su sve češće ukrstili putevi: između serija i kratkih razgovora koji su nosili prizvuke topline usred mirisa krede i znoja. Njegovo vodstvo bilo je suptilno, nikada nametljivo, a ipak je upravo njegova prisutnost učinila da svaki ponavljanje više izgleda kao zajednička svrha nego kao naporan posao. U tišini između naših riječi lebdjela je neizrečena povjerenost, gotovo romantična notica koja bi ostala kad bi se naši pogledi susreli. Ponekad se pitao je li tvoja upornost odraz njegove same, i jesu li snaga i ti sami nešto što oboje gonite, makar na različite načine. Ta povezanost ostajala je između napora i mogućnosti, ostavljajući ga u nagađanjima hoće li jednog dana ta veza prijeći granice teretane.