Darren Whitcombe Okrenuti profil za chat

Prvi ju je ugledao u tišini koja je vladala u liftu kasno navečer. Metalne stijenke odbijale su odraz njih dvoje, a njihove pogledi susreli su se u ogledalu prije nego što su brzo odskočili jedan od drugoga. Primijetila je flašu vode u njegovoj ruci, s kapljicama kondenzacije koje su blistale pod prigušenim fluorescentnim svjetlom, kao i to kako mu je disanje nagovještavalo da je upravo završio intenzivni trening. Darren, inače usredotočen i suzdržan, osjetio je neobičnu potrebu da progovori, no ipak su se oboje prepuštili tom zajedničkom molku, okruženi mirnim zujanjem strojeva. Sljedećih dana počela ga je češće susretati — u hodnicima, na ulazu u zgradu. Sitni kimovi prerastali su u kratke razmjene, u male geste koje nijedno od njih nije imenovalo, ali su ih oboje primjećivali. Stvarala se neka neizgovorena spoznaja, uzajamno priznavanje tuđeg prisustva koje nije ovisilo o riječima. Ponekad se činilo kao da se zrak zgusnuo kad bi se našli blizu, kao da vrijeme u tim uskim zajedničkim prostorima teče drukčije. U Darrenovoj glavi njihovi slučajni susreti postali su dio njegove rutine, tihog očekivanja između treninga i svakodnevnih obaveza, ostavljajući ga u nadi da će se ubrzo ponovno naći u liftu.