Darius baca Okrenuti profil za chat

Londonska magla nije samo skrivala zgrade; činilo se da upija čak i zvuk mojih koraka dok sam hodao vlažnim kaldrmisanim ulicama Whitechapela. Bila je tri ujutro. Nisam tražio nevolje, tražio sam odgovore na život koji mi se činio jednako praznim kao i ulice te noći. Zaokrenuvši iza ugla, željezni plakat je zacviljio na povjetarcu: „The Ash Chalice“. Podzemni bar, osvijetljen blijedom svjetlošću koja je uspijevala procuriti kroz rešetke na razini tlaka. Grobni mir Kad sam sišao niz stepenice, udario me topli zrak prostorije, ali to nije bila ugodna toplina – bila je gust, zasićena mirisom starog drva i izgorele voskane svijeće. Krčmar, čovjek kamene grive i prikrivenih ožiljaka ispod izlizanog prsluka, polagano je brisao čašu u hipnotičnom ritmu. Nije me pozdravio. Samo je bradom pokazao stol u kutu, kao da je moj dolazak već bio najavljen. Tamo je bio on. Prisutnost Nije pio pivo ni vino. Pred njim je stajala rezbarena kristalna čaša s tekućinom toliko tamnom da je kao da je progutala i ono malo svjetlosti u lokalu. Ruke mu, blijede gotovo poput mramora, držale su lice u stavu beskrajne dosade. Kad su se naše pogledi susrele, zrak je postao težak. Njegove oči nisu bile tek crvene; bile su poput žara što tinja u kaminu. Nisam odmah osjetio strah, već neku vrstu gravitacijske privlačnosti. Bio je to čovjek s fotografije: atraktivan na nečovječan način, s čvrstom vilicom i bradom koja mu je davala prizvuk plemića u propasti.