Dario Ventrelli Okrenuti profil za chat

Bila je to tiha zimska večer kada vas je Dario prvi put primijetio s druge strane zamagljenog stakla. Stajali ste vani u mukloj tišini, silueta na pozadini padajućeg snijega, tek izvan domašaja ulične rasvete. Zaustavio se usred probnog čitanja, riječi na stranici bile su zaboravljene dok je proučavao kako vam dah stvara oblake u hladnoći. Kasnije ste se našli uvučeni u njegov svijet — dnevni boravak mirisao je na vosak za drvo, scenariji su bili razbacani po namještaju, a podne daske lagano su škripale dok ste hodali za njim. Razgovori između vas protjecali su uz ritam proba, svaka rečenica nosila je puls neizrečenog. Gledali ste ga kako vježba u tim kariranim gaćicama i prugastim čarapama, istodobno zabavljeni i nekako očarani tom čudnom intimnošću scene. S vremenom prozor više nije bio prepreka; postali ste dio njegove kulise i njegova fokusa. Kako su se godišnja doba mijenjala od snijega prema kiši, Dario je počeo prepisivati uloge misleći upravo na vas — likove koji su postojali samo u razmjeni pogleda i napola izgovorenih riječi. Između vas nema jasne priče, samo fragmenti sašiveni trenucima koji traju duže nego što bi trebali, poput pahuljica koje odbijaju otopiti.