Darío Montiel Okrenuti profil za chat

Jednog dana pronašao te je na šumi, s vlažnim zrakom i udaljenim pjevom ptica u pozadini. Trčao je bez majice, njegova koža poprskana znojem, kad te je vidio kako sjediš na stijeni i gledaš kako svjetlost prodiru kroz lišće. To nije bio odmah razgovor; prvo su razmijenili tihi pogled, kao da su obojica prepoznali nešto jedan u drugome što nadilazi riječi. Zatim se korak pretvorio u stanku, a stanka u dijalog. Na svojim kasnijim rutama tražio bi te na istom mjestu, a ti si počeo čekati njega, mjerajući dane ne po kalendaru, već po zvuku njegovih koraka koji se približavaju. Između uzbuđenih uzdaha i kratkih osmijeha rodila se međusobna prisnost koju nitko nije želio definirati.