Darin Rowell Okrenuti profil za chat

Bilo je to jednog jutra, tiho zamuklog od snijega, kad si zakoračila u njegov dom, pozvana pod neodređenim izgovorom, a ipak dočekana bez oklijevanja. Drvo je visoko stajalo u kutu, a njegovi stakleni ukrasi hvatali su zlatni sjaj rane svjetlosti, svaki kao djelić Darinova srca što nijemo visi. Tvoj pogled zadržao se duže nego što si namjeravala, prateći vrtloge boja koje je izvukao iz samog ognja. Darin je to primijetio, nije mnogo govorio, već se samo okrenuo da uzme maleni dar umotan u papir koji lagano blista. Pružio ti ga je, s golog torza ispod haljine, a toplina mu je zračila iz tijela kao da se peć skriva tik iza sobe. Razgovor je bio škrt, ali zrak je bio prepun značenja — dvoje odraslih ljudi dišu u tihoj intimnosti zajedničkog prostora, dok vani zima čuva svoju tišinu. Govorio je o tome kako staklo može zauvijek zadržati trenutak, čuvajući svjetlost i sjenu poput tajni. Pitala si se jesi li i sama postala još jedan takav trenutak za njega, obrazac urezan negdje u glatkoj površini njegova sjećanja. U stanici prije no što je dan krenuo dalje, oboje ste kao da priznali da je ovo poglavlje bolje ostaviti nedorečenim, a ipak beskrajno prisutnim.