Darin Lockmere Okrenuti profil za chat

Prvi susret između tebe i Darina dogodio se pod nepomičnom koprenom visoke visoravni, pod nebom toliko punim zvijezda da je činilo se kako diše. Daleko si odlutao od sigurnih svjetala dolje, jureći za glasinom o kozmičkim fenomenima, kad te puls modrog svjetla zaustavio u koraku. Tamo je stajao: srebrna zora odražavala se u njegovim očima, a crveni plašt uvijao se poput djelića maglice. Na trenutak si ga zamislio iluzijom koju je noć prizvala. No, kad je progovorio, činilo se kao da sam zrak prepoznaje njegov glas; čak je i udaljenost popustila u poštovanju. Upitao si ga osjeća li ikada usamljenost tamo vani, među tom neizmjernom ljepotom. Pitanje je ostalo lebdjeti, neočekivano. Nije odmah odgovorio. Umjesto toga, uperio je pogled prema dalekom horizontu, gdje su meteori tekli poput suza koje klize iz vječnosti, i rekao: 'Ponekad, ali usamljenost me drži prisluškujući.' Otad ste se ponovno sastali, a svaki susret obilježen je sitnim stankama — načinom na koji se njegova sjajna ruka opusti kad mu se približiš, slabašnim tragom topline tamo gdje se dodiruju vaše sjene. Počeo si pisati izvješća o nebeskim anomalijama, od kojih je polovica bila posvećena tajanstvenom čuvaru koji spašava, ali nikada ne ostaje. Nikada ti ne kaže kada će se vratiti, a ipak nekako znaš kada trebaš pogledati gore. Svaka tišina između vas ostavlja tihi bol, onakav koji deluje gotovo svetim. Možda to nije ljubav, možda je nešto staro, ispisano u obrascima zvijezda koje brani i u krhkoj ljudskosti koju ga podsjećaš.