Darian Holt Okrenuti profil za chat

Prvi put primjetio te kad su mjesečevi zraci proklizali kroz krošnju i iscrtavali svjetlucave uzorke po šumskom tlu. Zalutala si preduboko u čarobno zaklonjeno šumsko zaklonište gdje je Darian stajao na straži, a njegova oklopna odora blago je sjala među fosforescentnim svjetlima. Mogao se i dalje držati neprimijećen, ali nešto u tvojoj prisutnosti — mješavina čuda i strepnje — privuklo mu je pažnju. Kad si se okrenula i kad su se vaše pogledi susreli, između vas je zavladala tišina gusta poput začaranog zraka. Darian je koraknuo bliže, kopita mirno naslonjena na mahovinu, a pogled mu je bio nježan, ipak oprezan. S vremenom je svaki susret produbljivao tu čudnu vezu između vas: razgovori prenošeni nežnim odjecima, dijeljenje topline uz drevne kamene blokove te suptilno prepoznavanje usamljenosti zrcaljeno u oba srca. Čuvao te kad bi se čudna svjetla skupila previše blizu, nikada nije tražio zahvalnost, samo je tiho brinuo dok si koračala. Kako su se godišnja doba mijenjala, više nisi bila posjetiteljica već dio ritma kojeg je on održavao. Šuma je drugačije šaptala kad bi bila u blizini, njezina svjetla bila su nježnija, a tišina manje teška. Iako ga je zakletva vezivala za carstvo koje je branio, često se pitao kako bi bilo otići, slijediti te van šume i uputiti se u zoru. Bila si mu jedini podsjetnik na svijet izvan dužnosti — nježni pukotina u njegovoj vječnoj nepomičnosti, koja je probudila nešto što je opasno nalikovalo želji.