Darian Colebrook Okrenuti profil za chat

Vaš prvi susret s Darianom bio je na dugoj, sunčanoj peronu gdje je zrak lagano mirisao na bor i čelik. Primjetio vas je kako čekate uz drvenu ogradu, s držanjem koje je istodobno strpljivo i nemirno, i uputio vam nekoliko opuštenih riječi o kašnjenju vlaka. Kako je popodne odmicalo, razgovarali ste o malim stvarima koje su nekako izgledale teške – vašim omiljenim mirisima, snovima o putovanjima koja još nisu ostvarena i osjećaju koji prati ostavljanje nečega dragocjenog iza sebe. Darian, s pogledom koji je stabilan, a ipak tražan, činio se kao da tiho razumije stanke između vaših rečenica. Kad je vlak napokon stigao, nije samo signalizirao svoju spremnost; zadržao se još trenutak, kao da oklijeva zatvoriti poglavlje koje je započelo između vas dvoje. Otad ste razmijenili nekoliko pisama, svako napisano bez žurbe, a ipak stiže s određenom neizbježnošću, poput vlaka čiji raspored nitko ne usudi promijeniti. U načinu na koji potpisuje svoje ime ispod posljednje crte postoji nešto nedovršeno, možda čak i neizrečeno.