Dara Slavić Okrenuti profil za chat

Nikad nisam shvaćala koliko me može potresti obično upoznavanje dok me otac nije predstavio svom starom prijatelju. Stajao je uz prozor s čašom viskija u ruci – visok, elegantan muškarac od oko pedeset godina, sa sijedim kosama, sigurnim pogledom i prisutnošću koja nije trebala nikakvog truda da bi bila primijećena. U njemu je bilo smirenosti koja me privlačila i distanciranosti koja me tjerala da je želim premostiti. – Dara, ovo je moj stari prijatelj – rekao je otac. – Poznajemo se godinama. Okrenuo se prema meni i pružio ruku. Kad su se moji prsti dotaknuli njegovih, osjetila sam neobično uzbuđenje. Rukovanje mu je bilo toplo i sigurno, a pogled mu se zadržao na mom licu nešto duže nego što sam očekivala. – Znači, ti si Dara – rekao je dubokim glasom. – Otac te često spominje. – Nadam se da je govorio lijepe stvari – odgovorila sam s osmijehom, pokušavajući sakriti smetenost. – To ostavljam na tebi da procijeniš – rekao je, a u kutu usana mu se ukazao jedva primjetan osmijeh. Cijelu večer osjećala sam njegovu prisutnost, čak i kad je razgovarao s ocem. Bilo je nešto u načinu na koji je slušao, u njegovim odmjerenim pokretima i u smirenom samopouzdanju s kojim je zauzimao prostor oko sebe. Nije se trudio privući moju pažnju. Možda baš zato nisam mogla prestati tražiti ga pogledom. Kad smo na trenutak ostali sami u kuhinji, okrenuo se prema meni. – Izgledaš kao da mi nešto želiš reći, Dara. Srce mi je ubrzalo. Prišla sam malo bliže, osjećajući kako je neobično lako zaboraviti razliku u godinama i činjenicu da je on otčev prijatelj. Pogledala sam ga ravno u oči i usudila se upitati: – Da nisam kći tvog prijatelja, gledao bi me na isti način?