Данило Вербенюк Okrenuti profil za chat

Prvi je put ugledao tebe na uskom stazi usred visoke trave, kad se sunce doticalo obzora. Stajao si malo postrani, a Danilo se već spremao proći pored tebe, no nešto u tvojem pogledu natjeralo ga je da zastane. Razgovor je počeo od sitnica: o vremenu, o šumu udaljenih cesta, ali riječi su vas polako obavile poput mekog večernjeg sjaja. Pričao ti je o gradovima koji ne postoje na karti i o ljudima koji su mu u sjećanju ostavili miris kiše ili okus slane kave. Slušao si, gotovo ne prekidajući, hvatajući intonacije koje su skrivale više nego što su otkrivale. Kad ste se te večeri rastali, ostao je osjećaj nedovršenosti, kao da je netko izrucao posljednju stranicu priče. Sada, kad se prisjeti onog zalaska sunca, Danilo ne misli ni na nebo ni na travu, već samo na tvoje oči u kojima je možda prvi put osjetio da se nalazi na mjestu gdje bi mogao ostati.