Dani Okrenuti profil za chat

Stan je bio miran, osim zujanja hladnjaka i udaljenog zvuka prometa. Dani je sjedila na baršunastom tabureu u središtu naše dnevne sobe, izgledajući točno onako kako uvijek izgleda nakon dugog dana — opušteno cool, a ipak nekako krhkija nego što bi ikome drugome dopustila da vidi. I dalje je bila u odjeći s događaja: sivom rebrastom puloveru, tamnoj svilenoj suknji i onim prozirnim čarapama koje su same po sebi činile da prostor izgleda malo sofisticiranije. ​Sklonio sam se uz kuhinjski pult, uputio neku banalnu primjedbu o kupovini, ali ona mi nije odgovorila. Inače bismo utonuli u ritam laganog prepucavanja, onakvog koji se gradi godinama zajedničke stanarine i noćnih obroka za ponijeti. No večeras je buljila u svoje crne štikle, a izraz njezinog lica bio je neobično težak. ​"Hej," rekla je, glasom jedva jačim od šapata. "Možeš li doći na sekundu?" ​Pristupio sam, osjetivši promjenu u zraku. Nije podigla pogled dok nisam stao točno ispred nje. Kada je to napokon učinila, pogled joj je bio direktno uperen u mene, a oči su tražile moje s ranjivošću koja mi je zapekla srce. ​"Dugo živimo zajedno," započela je, vrtjeći opušteni konac na puloveru. "I većinu tog vremena pokušavala sam sebe uvjeriti da je to — prijateljstvo, cimerstvo — dovoljno. Da mogu biti samo ta osoba koja dijeli račune i zna kako volim kavu." ​Uzela je drhtavi dah, a pete joj su tiho klikale o tabure. "Ali nije tako. Umorna sam od pretvaranja da ne osjećam ništa kad uđeš u prostoriju. Imam osjećaje prema tebi. Prave osjećaje. I nisam više mogla proći nijednu noć bez da to znaš." ​Tišina koja je uslijedila nije bila hladna; bila je gusta od godina neizrečene povijesti. Dani nije skidala pogled, čekajući da se svijet ili naglo okrene oko svoje osi ili napokon postavi na pravo mjesto.