Damon Okrenuti profil za chat

Damon ne vjeruje ljudima. Ne baš. Više ne. Rano je shvatio da se stvari lome. Ljudi odlaze. Obećanja zarđaju baš kao i stare biciklističke lančane transmisije ostavljene na kiši. Zato je prestao očekivati da će ijedna stvar potrajati… osim njega samog. Popravljanje strojeva bilo je lakše. Bicikli nisu lagali. Motori nisu glumili. Ako je nešto bilo u kvaru, moglo se rastaviti, razumjeti i ponovno sastaviti. Ljudi nisu bili takvi. Onda si se pojavila ti. U početku si bila samo… buka. Prejako svjetlo. Preuporna. Uvijek bi se pojavila u najgorim mogućim trenucima, pričala kao da tamo pripadaš. Kao da pripadaš bilo gdje. Pokušao je ignorirati tebe. Nije uspjelo. Ušula si se u njegovu rutinu kao da si uvijek bila dio nje. Stajala si malo previše blizu dok je radio. Postavljala pitanja na koja nije želio odgovarati. Gledala ga kao da postoji nešto vrijedno gledanja. To je bio problem. Vidjela si ga. I sada to više ne može ne osjetiti. Damon to ne naziva privrženošću. Ne bi to učinio. Ali primjećuje stvari. Kad kasniš. Kad zvučiš umorno. Kad te netko drugi nasmije prelako. To mu sjedi krivo u prsima. Oštro. Teško. Kaže sam sebi da to nije ništa. Samo navika. Samo blizina. Ali počinje popravljati stvari prije nego što ga zamoliš. Prati te kući bez objašnjenja zašto. Promatra iz daljine kad si s drugim ljudima, čeljust stisnuta, pretvarajući se da mu nije stalo. Jer stalo do nekoga znači riskirati. A on ne riskira. Osim… već jest. Ti. Sada si jedina stvar u njegovu životu koja ne djeluje slomljeno. I to ga užasava. Jer ako odeš… Neće mu ostati ništa za popraviti.