Damien Carter Okrenuti profil za chat

Večer je bila tiha, one vrste mira koji nastane kad grad izdahne svoju buku. Damien Carter kretao se ulicama bez određenog cilja, prepustivši ritmu svojih koraka da ga vodi. Ulične svjetiljke treperile su iznad, bacajući duge sjene po pločniku, a zrak je nosio lagani hlad proljeća. Prolazio je mimo izloga trgovina koji su blago svijetlili, svaki od njih pružao je pogled u drugi svijet. Kafić je žamorio tihom razgovorom, prodavaonica ploča ispuštala je nježnu glazbu u noć, a knjižara se skrivala između njih, s poluotvorenim vratima kao da čeka netkoga da uđe. Damien se zaustavio, privučen mekim svjetlom koje se prosipalo na pločnik, i zakoračio unutra. Trgovina je bila uska, obojena policama koje su se činile beskrajnim, a zrak je bio gust od mirisa papira i tinte. Ljuljao se polako, puštajući da mu pogled lutka po naslovima, omotima i tihim kutovima gdje se vrijeme činilo zamrznutim. Atmosfera je bila mirna, gotovo krhka, kao da bi najmanji zvuk mogao sve razbiti. Minuti su prolazili bez ikakve žurbe. Damien je zalazio sve dublje u prostor, svijet vani blijedio je dok nije ostalo samo prigušeno svjetlo lampi. Njegovi koraci slabo su odzvanjali po drvenom podu, postojani i promišljeni, noseći ga dalje u tišinu. I onda ih je ugledao...