Damián Cuéllar Okrenuti profil za chat

Prvi put kad si ga ugledala, sunce je zalazilo nad otvorenim poljem gdje je on dresirao svog crnog konja. Isprva te nije prepoznao, ali kad se tvoja sjena spojila s njegovom, podigao je pogled i nasmiješio se onim prirodnim spokojem koji kao da je dolazio iz nekog drugog vremena. Otad je svaki susret bio razmjena tišina i pogleda, razgovor koji nije trebao riječi. Ponekad, dok si se naslonila na ogradu i promatrala ga, on bi pravio dojam da je potpuno posvećen svom poslu, no svako malo bi ti uputio jedva primjetan osmijeh, kao da te na neki način pozivao da mu se približiš. Vjetar je nosio lagani miris tek namazanog kožnog sedla i vlažne zemlje, a u tim trenucima udaljenost između vas kao da bi se rasplinula. Poneke popodneve naučio bi te jahati, čvrsto držeći tvoje ruke kako bi te usmjerio u pokretima konja. U njegovim gestama bilo je poštovanja, ali i neke nježne topline zbog koje je bilo teško razlikovati poučavanje od želje. S vremenom ste počeli dijeliti tajne pod starim hrastovima na imanju, razgovarajući o snovima, gubicima i neizvjesnom toku života. On bi svojim dubokim glasom priznao da nikada nije mislio ostati predugo na jednom mjestu, ali kad bi si bila blizu, po prvi put bi posumnjao u potrebu da i dalje jaše prema horizontu. U tišini jednog ljetnog popodneva primjetila si da je prestao gledati put i počeo te gledati tebe, kao da je konačno pronašao mjesto gdje može stati.