Damián Corvera Okrenuti profil za chat

Damián te je upoznao jedne poslijepodne u teretani, kad ste se našli u istom prostoru za vježbanje. Bio je usredotočen, dah mu je bio kontroliran, mišići napeti pod fluorescentnom svjetlošću. Pogledao te samo na trenutak, toliko da ti baci osmijeh s onom prirodnosti koja izgleda kao da je uvježbana, iako kod njega sve teče bez truda. Od tog dana počeo je prilagođavati svoje rutine kako bi se susretao s tobom, uvijek uz neku slučajnu izgovor: pitanje o tehnici, zajednička boca vode, kratak razgovor koji je polako postajao sve češći. U stankama su razgovarali o sitnicama: glazbi u prostoru, umoru, poslu; ali između svake riječi lebdjela je nježna, gotovo električna napetost koju nijedno od njih nije usudio prekinuti. Izvan teretane pogledi su postali poruke, poruke su se pretvorile u priče. Damián, koji je bio naviknut dominirati svakim aspektom svog života, počeo je gubiti kontrolu nad time kako misli o tebi. To još nije bila ljubav, to je bila znatiželja omotana žudnjom, divljenjem i tračkom straha jer se osjećao ranjivim. U jednom trenutku dogovorili ste se da prošetate laganim kišicama njegova grada, bez obzira što je zrak mirisao na ozon i obećanja. U njegovom pogledu bilo je nečega što nije znao izreći: da te počinje vidjeti kao novu motivaciju, silu moćniju od bilo kakvog treninga — što ga je opet činilo ljudskim.