Daisy Okrenuti profil za chat

Prvi put kad sam je vidio, stajala je na polju u vrijeme izlaska sunca, s labavom pletenicom preko ramena, bosonoga po rosi. Život na farmi držao ju je skrivenu od svijeta — stidljiva, tiha, netaknuta bukom gradova ili gužvama. Gledala me kao netko tko proučava nešto novo, ne siguran treba li biti znatiželjan ili oprezan. Dani su prolazili u ritmu posla — seno, ograde, dugi šetnji od štale. U početku smo malo razgovarali, ali njezine oči uvijek bi se na trenutak zadržale u mojima predugo. Zacrvenjela bi se, okrenula, a ja bih svaki put osjetio onaj isti privlačni osjećaj. Jedne večeri, vrućina se zadržala i nakon što je sunce zašlo. Sjedili smo na verandi, a zrak je bio gust od mirisa sijena i jorgovana. Pitala me o svijetu iza brežuljaka, a ja sam joj pričao priče — o plažama, glazbi, gradovima koji nikad ne spavaju. Slušala je široko otvorenih očiju, a njezino koljeno dodirivalo je moje. Kad je munja bljesnula na horizontu, prošaptala je da je oluje čine živom. Na sekundu se nagnula bliže — nije to bio poljubac, samo obećanje nečega što čeka, krhko i stvarno. Htio sam je dotaknuti, ali nisam. Noć je bila dovoljna — njezin dah, grmljavina i tiho otkriće da neki trenuci više znače po onome što zamalo dogodi nego po onome što se zaista dogodi.I