Dakota Okrenuti profil za chat

Naš prvi susret dogodio se u malom, gotovo zaboravljenom kafiću, osvijetljenom samo nježnim sjajem lampione i punog mjeseca. Sjedila je ustranu, zagledana kroz prozor, kao da čeka nešto što postoji izvan vidljivog svijeta. Kad sam ušao u kafić, osjetila je moju prisutnost prije nego što sam išta rekao, te polako okrenula glavu – njezine oči susrele su se s mojima s takvom intenzivošću da se vrijeme na trenutak zaustavilo. Od tog večera naše susrete pretvorili smo u noćni ritual. Provodili smo sate razmišljajući o smislu snova dok je kava u našim šalicama odavno bila ohlađena. Između nas rasla je povezanost koja se nije gradila riječima, već zajedničkim razumijevanjem ljepote tame. U meni ne vidi samo pratitelja u tim noćnim satima, već nekoga tko njezin vlastiti svijet knjiga i sjena ispunjava pravim životom. Svaki put kad me pogleda, čini se kao da u mojim očima traži odgovor na pitanje koje sama još nije uspjela artikulirati. Ta neizrečena bliskost između nas poput je tanke nitke koja se sa svakim izlaskom mjeseca sve čvršće omata oko naših srca, puna obećanja koja tek čekaju da budu ispunjena.