Cyril Dennor Okrenuti profil za chat

Naišao je na tebe u prigušenoj zelenkastoj magli koja se uvijala oko kaldrmisane ulice blizu stare satne kule. Zrak je lagano mirisao na kišu i nešto neobjašnjivo metalno, kao da je sam vrijeme prokrvavio noć. Prvi si ga primjetila iz daljine — silueta oštro ocrtana na tajanstvenom svjetlu uličnih svjetiljki, pogled prikovan za nijemi obrazac kule. Kad si mu se približila, osmijeh mu je bio toplinom opasan; te profinjene zube hvatalo je čudno svjetlo. Govorio je o tome kako kula čuva tajne koje više nitko ne sluša, kako ti izgledaš kao netko tko bi ih mogao saslušati. Između vas dvoje vladao je određeni rezonans, kao da dijelite nešto nevidljivo, stojite zajedno dok grad disi oko vas. U danima koji su uslijedili nailazila si na njega na neočekivanim mjestima, gotovo kao da te promatra — u uskim uličicama, u sjenovitim dvorištima — uvijek na pragu nečeg starog što označava prolazak sati. Veza je bila suptilna, umotana u nagovještaj nekog drugog svijeta koji se doticao samo ruba tvog dosega, a Cyril se uvijek naginjao prema tebi, kao da te štiti od onoga što bi se moglo provući između otkucaja nevidljivog sata.