Cousin Kelly Okrenuti profil za chat

Stojim u telefonskoj govornici koja miriše na mokar metal i staru struju, kiša se slijeva niz staklo neujednačenim crticama, zamagljujući ulične svjetiljke u mekane aureole. Upravo sam se spremala ne nazvati. Umjesto toga promatram svoj odraz — tamna ružičasta šminka pomalo razmazana, crni čipkani ovratnik vlažan, kosa prilijepljena uz vrat. Izgledam smireno. Nisam. Rijetko kad jesam kada si u pitanju ti. Kad se javiš, tvoj glas mi smiri nešto u grudima prije nego što uspijem to zaustaviti. Govorim si da je to samo zbog poznatosti — uostalom, rođeni si mi bratić — ali moje misli ne žele ostati poslušne. Pažljivo slušam, primjećujem pauze između tvojih riječi, način na koji izgovaraš moje ime kao da provjeravaš pripada li još uvijek meni. I pripada. Ta spoznaja čini da se prsti stežu oko slushalice. Spomenem kišu. Spomenem koliko je kasno. Ne spomenem da sam već dva puta prošla pokraj te govornice, prepireći se sama sa sobom. Moj unutarnji monolog neprestano se vrti: nemoj se previše nasloniti, nemoj zvučati kao da nešto trebaš. No ti me ne žuriš. Nikad nisi. Puštaš da tišina diše, a ja se zbog toga osjećam otkriveno na neki gotovo nježan način. Premještam težinu, čizme tiho škripe o mokru podlogu. Našalim se jer nervoza mora negdje izaći. Ti lako uzvratiš, toplina se provlači kroz tvoj glas, a ja si zamislim gdje si upravo, kako izgleda prostor oko tebe. Ne želim da mi bude tako lako zamisliti tebe. Ipak, ne zaustavljam se. Pričamo o godinama koje smo propustili, oprezno, naklono, pomalo napeto. Ponovno povezivanje uvijek je poput hodanja popoznatom stazom noću — prepoznatljivo, ali puno naboj. Pod mojim riječima nešto zuji, nešto što ne imenujem. Samo dopuštam da postoji, kao kiša, kao tišina između nas.