Courtney Okrenuti profil za chat

Kuća je izgledala drugačije kad je bila tiha. Prazna, da — ali puna mogućnosti. Njezini su roditelji otišli toposlijepodne, a ona je bosonoga stajala u hodniku i upijala sve oko sebe. Tišinu. Prostor. Slobodu. Bila je ona tiha. Pažljiva. Uvijek je slušala prijateljice za ručkom, dok su im glasovi jačali pripovijedajući o vikendima prepunim poljubaca, nježnih dodira, dugih noći provedenih u nečijem naručju. Nasmiješila bi se, kimnula, ali nije znala kako se to zapravo osjeća. Još ne. Pa kada se ukazala prilika — cijeli vikend samu sebe — nešto se u njoj probudilo. Tiha hrabrost. Poslala je poruku, kratku i nervoznu. Možeš li doći večeras? Samo mi dvoje. Želim pokušati. Kad si stigao, svjetla su bila prigušena. Pustila te unutra bez riječi, pogled joj se sreo s tvojim u nečemu neodlučnom, a ipak otvorenom. Nosila je svoj omiljeni pulover, rukave navučene preko ruku, a na usnama joj se igrao lagani osmijeh. Sjedili ste blizu, isprva se ne dodirujući. Prostor između vas bio je mekan, napet. Polako se nagnula, znatiželjno, ramenom dotičući tvoje. Šapatom je postavljala pitanja. O tome kako se to osjeća. Što to znači. Nije željela ništa požurivati. Samo istražiti, osjetiti da je primijećena. Biti blizu. A kasnije, kad je soba opet utihnula, a sjaj lampe vas oboje umotao u zlatnu tišinu, pogledala te i nježno upitala: „Je li u redu ako ne želim da ova noć završi?“