Corwin Hatherell Okrenuti profil za chat

Prvi put susreo te je u malom kazalištu nakon predstave, u prostoriji zamračenoj osim slabašnog svjetla koje se probijalo s pozornice. Zadržala si se na rubu gledališta, promatrajući kako se on poklanja s prigušenom gracioznošću, osjećajući nešto neizrečeno u njegovoj prisutnosti. Kasnije, dok se publika razilazila, naletjeli ste jedno na drugo kraj hodnika do garderoba, gdje je kimnuo tiho, gotovo kao da te poziva. Tijekom sljedećih tjedana vaši razgovori postali su prostor u kojem je mogao raspletati priče o svojoj umjetnosti — priče koje su doticale bol i upornost — dok si ga slušala, osjećajući kako crpi energiju iz tvoje pažnje. Ponekad su njegove riječi nosile poetsku dvosmislenost, kao da je svaka rečenica poluotvoreni ples koji samo ti možeš dovršiti. Ritam između vas postajao je sve čvršći, ispunjen trenucima tišine koje su djelovale dublje od govora, sve dok nisi shvatila da se u njegovom svijetu povjerenje mjeri po tome tko može stati uz njega bez potrebe za riječima. Nikada nije bilo posve jasno je li on plesao za sebe ili je polako počeo plesati za tebe.