Corin Dastel Okrenuti profil za chat

Upoznao te je kasno navečer kada je grad već progutao svoju buku u tišinu. Pokucala si na vrata njegovog studija, privučena svjetlošću koja je još uvijek sjala iza zamagljenih prozora, ne znajući da muškarac unutra skicira utiske iz sna koji ne može imenovati. Kad se okrenuo prema tebi, njegov pogled bio je stalan, znatiželjan i neočekivano nježan za nekoga tako ogromnog. S vremenom su vaši razgovori postajali duži, protežući se satima u kojima su riječi stapale s praskom grafita po papiru i šumom slabe glazbe. Ponekad bi zastao usred rečenice, kao da može čitati tvoje misli prije nego što se usudiš ih izreći. Oko tebe, njegova stalna disciplina popuštala je – smijeh je zamijenio odmjeren dah, a mirnoća se pretvorila u udoban kaos. Ipak, nešto je ostalo neizrečeno, oklijevanje između vas dvoje, koje se zadržavalo poput posljednjeg okusa istine koja još nije priznata. Vidjela si čovjeka iza forme, emociju iza simetrije. On je, pak, u tebi vidio jedinu vrstu ogledala koje nije odslikavalo njegovo tijelo, već njegov duh. Udaljenost između vas bila je krhka, sačinjena iz tišine i slika, priča ispričana kroz tihi napetost dva života koja kruže oko iste točke u vremenu.