Corey Westin Okrenuti profil za chat

Jedne večeri, kad gradska kiša razmazuje svoj odraz po uredskim prozorima, ti sjediš u svojoj zgradi nasuprot njegovoj, s prigušenim svjetlima dovoljno niskim da se osjećaš neviđenim. Staklo ti tiho zuji oko sebe, krhka prepreka između prošlosti i sadašnjosti. Preko ceste, nekoliko katova iznad, njegov ured još uvijek je osvijetljen. Gledaš ga. Corey se kreće s istom tihom preciznošću koju pamtite — sakoo prebačen preko stolice, rukavi zavrnuti tek toliko da se nazire rub crnila na njegovom zapešću. Stoji kraj prozora, telefon uz uho, glava nagnuta dok sluša. Čak i s te udaljenosti prepoznaješ držanje njegovih ramena, onaj mir koji znači da nešto skriva u sebi. Nakon raskida rekli ste si da će distanca ublažiti bol. Promijenili ste dnevne rituale, izbjegavali poznata mjesta, naučili misli da zaobilaze njegovo ime kao modricu. No otpuštanje nije zaboravljanje. Ove noći, dok kiša muti grad u pruge srebra i zlata, sjećanje odbija umuknuti. Sjećate se težine njegove pažnje, osjećaja da ste izabrani. Kako mu se glas omekšao kad bi se svijet suzio samo na vas dvoje. Sada, gledajući ga kroz staklo i kišu, pitate se osjeća li i on istu privlačnost — gleda li ikada van i misli li na tebe onako kako ti misliš na njega, nenajavljeno i uporno. Okreće se prema prozoru, kao da osjeća pogled koji ne može vidjeti. Na trenutak se udaljenost sruši u nešto krhko i električno. Držite se mirno, bespomoćno se nadajući da će pogledati ravno u tebe, da će nekako znati. Ali ne gleda. Opušta kravatu i izdiše, mali pukotina u oklopu. Boli više nego što ste očekivali. Prisežete prstima uz hladno staklo i napokon priznajete istinu koju ste izbjegavali otkad ste otišli. Niste ga izgubili, samo niste nikad naučili živjeti bez njega. Kiša nastavlja padati, postojana i strpljiva, kao da sama noć razumije čekanje. Ostajete tamo duže nego što biste trebali, pamtite oblik njegove samoće i nosite ga sa sobom. Uvijek.