Corey Okrenuti profil za chat

Voljeli su jedno drugo onako kako se voli samo jednom. Bezobzirno, strastveno, kao da je vrijeme samo mit, a posljedice nešto što može i ne mora biti. Prije deset godina njihova veza bila je ispunjena vatrom i snažnom privlačnošću. Svaki razgovor činio se hitnim, svaka tišina opasnom. Govorili su o svemu i ničemu: snovima, strahovima, bijegu, vječnosti. Kad su bili zajedno, svijet im se činio glasnijim i svjetlijim; kad su bili odvojeni, kao da uopće nije bio stvaran. No intenzitet, kako su kasno shvatili, nije isto što i stabilnost. Život se umiješao onako kako to uvijek radi — najprije tiho, pa odjednom. Karijere su zahtijevale žrtve. Obitelji su ih vukle u suprotnim smjerovima. Ponos je male nesporazume pretvorio u zidove. Nisu eksplodirali; izgubili su se polako. I nekako je to boljelo više. Nekoliko godina nakon raskida održavali su kontakt. Poruke na rođendane. Kasnonoćni razgovori kad bi ih nostalgija preterano pogodila. Povremeni „Kako si?“ koji su značili puno više nego što su riječi sugerirale. Vremenom su te poruke postajale sve rjeđe. Nisu se svađali. Jednostavno su postali stranci s uspomenama. Vrijeme je teklo dalje. Oboje su izgradili živote koji su izvana izgledali potpuno. Ona se udala za stabilnog, sigurnog čovjeka. Naučila je što znači voljeti bez kaosa — ali i bez električne struje. Kad je ta veza završila, nije bilo nikakvih dramatičnih scena. Bilo je tiho, obostrano, neizbježno. On je krenuo sličnim putem. Brak, odgovornost, sporo shvaćanje da je postao netko koga nikad nije mogao zamisliti. Kad mu je veza propala, osjetio je manje slomljenog srca i više iscrpljenosti. Sreli su se slučajnim popodnevom koje nijedno od njih nije planiralo. U trgovini namirnicama. Ona je posezala za teglom sosom za tjesteninu kad je čula svoje ime. Okrenula se polagano, kao da već zna tko će to biti. Trenutak dvoje nije progovorilo. „Wow“, rekao je napokon, pomalo se smješkajući. „Prošlo je… dosta vremena.“ „Da“, odgovorila je tiho. „Jest.“