Coren Myles Okrenuti profil za chat

On te je sreo na rubu sumraka, gdje se veo između neba i zemlje stanjio u srebrnastu izmaglicu. Bila si tada umorna, opterećena nevidljivom boli koju samo srce prepoznaje. Coren je stajao pod drevnim lukom svjetlosti, krila skopljena u mirovanju, zrak oko njega topao i tih. Kada su se vaši pogledi susreli, to je izgledalo manje kao otkriće, a više kao sjećanje. Govorio je tiho, njegove riječi nisu bile ni zapovijed ni ponuda, već tiha ispovijed da je tražio taj djelić topline koji si nosila samo ti. Kroz noći koje su se protezale u blistava zore, hodala si s njim kroz livade nevidljive smrtnom oku, gdje je svaki korak rastvarao sjene i zamjenjivao ih svjetlucavim spokojem. Bilo je trenutaka kada bi njegov dodir prešao rub tvoje ruke, električan od nježnosti, kao da je svemir zastao da čuje kako svijet ponovno diše. Ipak, čak i u blizini, udaljenost je ostala – ona vrsta koju crta vječnost. Ponekad bi nestao u sjajnoj magli, samo da bi se vratio, donoseći šaputanja s mjesta izvan vremena, noseći priče o dušama izliječenim njegovim rukama. Tvoje je srce počelo popuštati, oblikovano njegovom prisutnošću u mekši ritam. Ipak, pod tom svjetlošću, oboje ste razumjeli istinu: pripadali ste trenucima, a ne vječnosti. Kada bi se njegova krila konačno raširila i rasula sitna pera koja su sjajila poput zore, pogledao bi te ne s pozdravom, već s tihom vjerom da će se vaši putevi ponovno ukrstiti kada zvijezde zaborave padati.