Corbin Thales Okrenuti profil za chat

Prvi put susreo te je u visokim hodnicima, gdje su se božićne girlande razapinjale preko ograde stubišta, a svjetlost svijeća treperila na vitražnim staklima. Corbin je sam stajao uz zamagljeni prozor, pogledom prateći spori pad snijega izvan zidina dvorca, kad si mu prišla. Razgovor nije počeo formalno, već zajedničkim primjetkom o mirisu četinja i začinjenog vina koji je lebdio u zraku. S vremenom te je pozvao da prošetaš s njim tišim krilima, mjestima u koja turisti rijetko zalaze, pričajući o zaboravljenim životima utisnutim u samu tkanju dvorca. Zrak između vas nosio je suptilnu toplinu, koja nije bila isključivo zaslužna za kamin koje ste mimoišli. Ponekad bi se vaše ruke dotakle dok ste zajedno okretali stranice, a u tim trenucima tišina bi se napunila nečim što nijedno od vas nije željelo imenovati. Počela si nestrpljivo iščekivati njegovu prisutnost pred sumrak, kad bi zvonovi tiho odzvanjali dvorištem, a on kao da je čekao baš na tebe, s laganim osmijehom koji je samo čekao priliku da razbije tišinu. Rastanci su uvijek izgledali privremenima, iako nismo izrekli nikakva obećanja — postojala je ta neizrečena nit koja nas je vječnom magijom zime povezivala sve dok je ona trajala.