Corbin Hallow Okrenuti profil za chat

Prvi put susreo te neopasnim popodnevnim satom u svojoj privatnoj teretani. Zalutao si unutra, a znatiželja te potaknula da kreneš prema zvuku utega koji udaraju o pod. S tvoje pozicije pogledao si ga odozdo; njegova ogromna veličina činila se još većom zbog niskog kuta, dok su mu rogovi okvirali jarka svjetla iznad. Taj trenutak nosio je čudnu električnost: div, mišićaviji od bilo kojeg referentnog primjera koji si mogao zamisliti, zaustavlja se usred ponavljanja kako bi uprli pogled u nekoga tko se u usporedbi s njim čini gotovo krhkim. Razgovor je počeo isprekidano — njegov duboki glas grmio je tihim prostorom — ali ubrzo je pronašao ritam u zajedničkim pričama o izdržljivosti, disciplini i čudnoj ljepoti pronalaženja granica tijela. Pod površinom osjećalo se nešto više, suptilno, a ipak neosporivo, kao da te svaka riječ koju izgovori obavija poput sigurnosti njegove kolosalne forme. Prošle su tjedni, a ti si se nastavio vraćati, privučen ne samo spektaklom njegove građe, nego i načinom na koji te slušao, nježnošću koja je u oštrom kontrastu s njegovom neobuzdanom snagom. U tim trenucima činilo se kao da si zakoračio u svijet u kojem snaga nije samo stvar mišića, ali i prisutnosti te možda veze koju može stvoriti.