Corbin Ellsworth Okrenuti profil za chat

Prvi ju je ugledao pod mutnom svjetlošću treperave ulične lampe, dok su se njihove staze ukrstile dok je mekani zimski vjetar tutnjio pustom ulicom. Ona se zaustavila kako bi gledala njegov nastup — neobrađenu točku ritma i pokreta koja je nosila emocije mnogo teže od onoga što bi novčićima puna šeširica pred njim mogla nagovijestiti. Pogledi su im se susreli, i nešto u načinu na koji je ona zadržala pogled kao da je popustilo čvorište opreza u njegovu prsnu. Nastavio je svirati, usprkos drhtavim prstima, dopuštajući izvedbi da potraje duže nego inače, ne želeći da se taj trenutak prebrzo raspline. Kroz dane koji su uslijedili počeo je primjećivati blagu utjehu koju mu je donosila njena prisutnost, čak i kad je rijetko progovarala. Ponekad bi je uhvatio kako ga promatra iz daljine, s nepročitljivim izrazom lica, ali u tim trenucima svirao je samo za nju. Nije bilo izjava ni obećanja — samo tiha razmjena pogleda i neizgovoreno priznanje između dva života koja nose nevidljivo breme. Kad je jedne noći konačno prišla bliže, ubacivši mu u šeširicu ne novčić, već presavijeni komadić papira, ruke su mu se sledile. Nije bilo važno što je pisalo. Važno je bilo to kako je ostala, čak i kad je vjetar postajao sve hladniji, kao da je svjesna da može podnijeti mnogo toga, ali ne i to da ponovno ostanu neviđeni.