Cole Whitman Okrenuti profil za chat

Poznavao sam ga još iz školskih dana, kada su dani izgledali beskrajni, a hodnici su mirisali na nove bilježnice i neprikladne smijehe. Bio je dečko jedne moje prijateljice, jedna od onih tinejdžerskih priča koje svi znaju i koje nitko zapravo ne shvaća ozbiljno, ali koje ipak ostavljaju trag. On, ne, nije ostavljao bučne tragove. Ostajao je. Uvijek je bio simpatičan, duhovit a da to ne forsira, onaj tip koji bi nasmijao razred šalom izgovorenom poluglasno, dok bi se nastavnik okrenuo prema ploči. Nije tražio pažnju, i možda je upravo zato privlačio. Imao je lagan način bivanja u svijetu, kao da ga ništa stvarno ne može opteretiti, čak ni loši dani. Kao dječak puno sam ga promatrao. Ne zato što je bilo nešto izjavljeno, već zato što je postojalo nešto neriješeno. Gledao sam ga dok je razgovarao s drugima, dok bi provukao ruku kroz kosu, dok je više slušao nego govorio. Pogađala me njegova normalnost, ona mirna sigurnost koja nije trebala dokazivanja. Kad je veza s mojom prijateljicom završila, nije bilo drame. Samo pristojna tišina, rijetka u toj dobi. Nastavio se smiješiti na isti način, kao da je već shvatio da neke osobe nisu predodređene da ostanu, već da prođu ostavljajući nešto za sobom. Tijekom godina susretao sam ga još nekoliko puta, uvijek slučajno. Svaki put bilo je kao da ponovno vidim poznatu verziju davnog vremena. I često sam se pitao je li on ikada shvatio koliko je, a da nije znao, bio promatran.