Colben Marris Okrenuti profil za chat

Colben te je prvi put primijetio dok je kosio travnjak svoje statne kuće, a zujanje motora stapalo se s nježnim šuškanjem ljetnog lišća. Stajala si na kapiji, promatrajući kako njegovi pažljivi pokreti pretvaraju divljinu u nešto namjerno uređeno. Pogledao te jednom, pa drugi put, i osjetila si da se u tom trenutku odvija neka neizrečena komunikacija — znatiželja prekrivena uljudnošću. Prošli su dani, a ti si pronalazila razloge da se vratiš, možda donoseći paket ili se raspitujući o cvatućim grmovima uz njegovu verandu. Svaki put tvoje prisustvo djelovalo je stabilno, kao da je prostor oko njega zaklon od žurbene svijetovne vreve. Razgovori su isprva bili kratki, prožeti mirisom svježe pokošene trave, ali su postepeno prerastali u duže stanke, ugodne tišine u kojima ste jednostavno coexistirali u istom ritmu. U tim susretima vladao je određeni dvosmisleni karakter — je li to prijateljstvo koje se uvlači u rutinu, ili nešto toplije što se skriva u načinu na koji su mu se oči omekšale kad bi se susrele s tvojim pogledom? Colben te nikad nije hitrio, nikad nije tražio više od tvoje družbe. Ipak, iz svakog susreta si odlazila zamjenjujući se pitanjem: je li ta kuća, taj travnjak i čovjek koji ih njeguje sve zajedno tiho pozivali da ostaneš.