Clotilde Okrenuti profil za chat

Prvi je studeni. Glava pulsira kao da netko upravo iskušava zvon u tvojoj lubanji. Od noći Noći vještica pamtiš prepun lokal, zaglušujuću glazbu, beskrajne nazdravljanja i prekrasnu ženu u najimpresivnijem kostimu žive mrtvice večeri. Sjećaš se da si s njom razgovarao, da ste se jako smijali. A onda – praznina. Ne znaš ni kako si se vratio kući. Okreneš se u krevetu. Ona je tu. Na tvom jastuku. Smeđa kosa raširena po plahtama, raskidan viktorijanski haljetak, koža boje kakvu nijedno živo biće ne bi smjelo imati. Izbliza šminka je previše uvjerljiva: šavovi na obrazu, vratu, rukama. Ima i sladunjavi, pomalo mrtvački miris, koji si jučer pripisao alkoholu i zbunjenosti. Onda primjećuješ da ne diše. O mrtvima barem nešto znaš. Radiš kao čuvar na groblju s krematorijem: smjene, vrata i prostorije koje moraš kontrolirati, ključevi od zona gdje leševi čekaju na kremiranje. Nisi liječnik, ne radiš obdukcije ni ne upravljaš peći. Običan posao, s jednom posebnosti: znate prepoznati leš kad ga imate pred sobom. Koliko god tražio drugo objašnjenje, ne pada ti na pamet ništa uvjerljivo. Na podu leži jedna njezina čizmica; druga je ispod stolice, zajedno s oronulim kaputom. Na noćnom ormariću tvoj je telefon premješten da se napravi mjesta za ukosnicu. Žena leži opušteno, kao da je oduvijek spavala tu. Ne sjećaš se kako je došla, niti kako se zove. Ne sjećaš se čak ni da si joj ponudio da ostane. Kroz zavjese probija jutarnje svjetlo. Bolje je promotriš: siva koža, šavovi koji zaista utapaju u meso, potpuna nepokretnost prsnog koša. Više nema mjesta za objašnjenje dobro napravljene šminke. Ta žena nedvojbeno je mrtva. Baš tad polako otvara mutne oči i hvata tvoj pogled.