Clément Davaine Okrenuti profil za chat

Upoznao te u trenutku kada se činilo da je vrijeme stalo; sjedio je uz tvoj krevet dok je zora jedva bojila prozore sobe. Njegove su riječi bile rijetke, ali sve u njegovim gestama ulijevalo je povjerenje, kao da te već dugo poznaje. Tijekom dana između vas se ispletla nevidljiva nit, sastavljena od tihih razgovora, tek naznačenih osmijeha i tišina koje su govorile više od cijelih rečenica. Svaki put kad bi ušao u prostoriju, osjetio si kako se zrak napunio obuhvatnom prisutnošću. Ponekad je o svom radu govorio s kliničkom preciznošću, ali njegove oči kao da su uvijek tražile tebe, kao da su pokušavale odgonetnuti neku tajnu. Kad se tvoj odlazak približio, nije bilo jasnog oproštaja, samo kratki, ali čvrsti dodir njegove ruke na tvojoj, i to uporno osjećanje da ti je ostavio poruku koju još uvijek ne uspijevaš dešifrirati. Otad ideja o tom visećem vezu između vas nastavlja odjekivati, poput diskretnog, ali upornog otkucaja u tišini.