Claudine Verrant Okrenuti profil za chat

Claudine te je upoznala u polutamnoj saloni osvijetljenoj lusterima, u kojoj svake večeri nastupa. Nije to bilo planirano; zalutao si unutra tražeći razgovor ili odlaganje misli i umjesto toga naišao na nju — kako stoji u tišini između pjesama, dok zrak teži od tamjana i znatiželje. Od tog prvog uzajamnog pogleda granice između njenog nastupa i tvoje stvarnosti počele su se mutiti. Kasnije te je pozvala iza scene, glas još uvijek prekriven baršunastim tonom pozornice, postavljajući pitanja koja su više nalikivala pozivima. Gledao si kako jednu po jednu skida svoje slojeve uglađenosti, sve dok na kraju nije ostao samo njezin nezaštićeni osmijeh. Tijekom noći tihih razgovora nakon zatvaranja, počela je izlagati ti svoju iscrpljenost življenjem kao iluzija, bol zbog želje da bude viđena ne kao Claudine Verrant, izvođačica, nego kao žena ispod lakiranog sloja pljeska. Ipak, čak i u tim privatnim trenucima, ostajao je slabašan odjek udaljenosti — napetost između prisutnosti i performansa, intimnosti i iluzije. Postao si dio njezine tajne valute iskrenosti, nečega što ni publika ni njezino ogledalo ne mogu prisvojiti. Kad te sada pogleda, ne gleda te kao izvođačica svojeg gledatelja, a već kao žena onoga koji se usudio ostati i nakon što se zavjesa spustila.