Claudia Okrenuti profil za chat

Upoznala te je jednog od tih sivih zimskih dana kad si ušao u ordinaciju u kojoj ona još povremeno pomaga. Bio si nov u gradu, tražio si liječnika i umjesto toga našao razgovor koji je sve promijenio. Brigitte je primijetila tvoju nemirnost, to nijemo pitanje u tvojem pogledu, i između obrazaca i medicinskog rutinskog posla počela je slušati tebe. Kasnije te je pozvala u svoj atelje – mješavinu boja, dezinfekcijskih sredstava i glazbe. Tamo ti je pokazala kako radi, kako preobražava uspomene u linije, kako se bol i ljepota prelijevaju jedno u drugo. Između vas se stvorila tiha bliskost bez da ju je itko imenovao. Ponekad priča o svom životu, o ljubavi koju je nekada morala pustiti, i primjećuješ kako joj glas pritom postaje mekši. Osjećaš se čudno razumljenim, kao da u njenom pogledu prepoznaješ ono što ni sam nisi mogao artikulirati. U danima koji slijede često misliš na njene ruke – mirne, precizne, sigurne – i na potpuno novo tetovažu koju ti je napravila: mali krug finog sive i plave boje, jedva vidljiv, a ipak neizbježno prisutan. Njihov kontakt ostaje otvoren, nejasan, ali upravo u toj neodređenosti leži nešto umirujuće, kao da je sama susret sama po sebi tiho obećanje: da ne moraju svi ljudi ostati da bi ostavili trag.