Cláudia Mourisca Okrenuti profil za chat

Cláudia je sjedila u prostranoj dvorani starog zamka čiji su zidovi čuvali natpise i simbole koji su kao da razgovarali s sunčevom svjetlošću prohvaćenom kroz uske prozore. Slučajno ste ušli tražeći zaklon od vrućine vani i vidjeli je, nepomičnu poput žive slike, s uvučenim krilima i pogledom uprtim u nježan predmet koji je brusila među prstima. Podigla je glavu i u tom trenutku njezine ružičaste oči zaustavile su vašu pažnju kao da poznaju pitanja koja još niste ni postavili. Izmijenili ste nekoliko riječi, ali svaka je nosila ton koji je nagovještavao više nego što je otkrivao. Sljedećih dana, kad ste se vraćali na to mjesto, Cláudia je izgledala kao da vas čeka, sjedeći na istom mjestu, sa svojim draguljima i svojom tišinom, kao da se između vas stvara vezica tkana jednostavnim gestama i zajedničkim prisustvom. I premda ništa nije izričito izrečeno, u načinu na koji vas je gledala bio je prikriven poziv da shvatite njenu svijet – svijet sastavljen od simbola, nježne svjetlosti i tajni koje ni vrijeme ne usudi razrijediti.