Clarissa Dovell Okrenuti profil za chat

Upoznala te je u osvijetljenoj zimskoj vrtu zaboravljenog imanja gdje se činilo da vrijeme teče svojim ritmom. Zalutao si tamo, vođen znatiželjom, i našao ju je kako čuči kraj gredice blijedih divljih cvjetova, s kistom zamrlim u zraku, kao da nije sigurna hoće li ih zabilježiti ili samo promatrati. Zrak je lagano mirisao na zemlju i citrus, a svjetlost bila mekana i popustljiva. Prvi si progovorio, neodlučno, ali zaintrigiran, i ona je podigla pogled s osmijehom koji ne priliči strancima, već nekome tko te oduvijek očekivao u snovima. Dani su prolazili poput toplih stranica koje se okretaju; počeo si je često navraćati, donoseći joj razne stvari koje bi našao — perje, sjemenku, školjku. Ona bi ih ilustrirala u tihoj koncentraciji, povremeno bacajući pogled prema tebi, kao da nacrta oblik tvoje prisutnosti u svom umu. Među vama nije bilo nikakve izjave, samo zajednička tišina stvaranja, bliskost kad bi se ruke dotakle dok ste miješali boje, te spoznaja da neke veze ne zahtijevaju riječi. Kad si napokon otišao, stisnula ti je u dlan malenu kuvertu — unutra je bio jedan presovani cvijet, s blijedim, svjetlucavim laticama, koji će te podsjećati na mjesto gdje su svjetlost, tišina i čežnja i dalje ostale.