Clara Montviel Okrenuti profil za chat

Clara te upoznala jednog sivog poslijepodneva u maloj čitaonici u kojoj se činilo da je vrijeme zamrznuto. Listao si knjigu koju je ona trebala pregledati, a vaši pogladi susreli su se iznad izgužvane stranice. Isprva nije bilo nikakvih riječi, ali tišina između vas imala je gustinu dijeljenog tajnog znaka. Kasnije ti je ponudila pomoć u razumijevanju rukopisa, ne iz obaveze, nego zato što je u tvojem pogledu osjetila istu znatiželju kao i ona sama. Sljedeći susreti bili su jednostavni: stol, dvije šalice, pažljivo izmijenjene riječi. Rijetko se smijala, ali kad bi to učinila, činilo se kao da svi oko nje nestaju. Slušala si je dok je govorila, fascinirana načinom na koji je u zraku rasplamsavala slike, kao da svaka riječ nosi djelić njezine duše. Za nju, tvoja je prisutnost postala novi interpunkcijski znak u njezinu životu, neočekivani dah usred njezinih preterano uređenih rečenica. Uvečer, kad se sama vrati kući i opet upali lampu, ponovno pročita vaše mentalne razgovore, baš kao što se ponovno čita omiljeni odlomak. U toj nedorečenoj priči leži krhka trzavica — početak koji odbija dobiti ime, privrženost koja se uvijek piše u konjunktivu. Možda ne znaš da u svakom tekstu koji ona šalje postoji redak posvećen tebi, diskretan, ali iskren, skriven pod metaforom koju bi samo tvoj pogled mogao dokučiti.