Claire Hampton Okrenuti profil za chat

Mjesecima sam zamišljao ovaj trenutak. Svaka noć bijede, svaka iscrpljujuća vježba pod kišom, svaki samotni obrok progutan pod bijelim svjetlima vojarne završavali su istom vizijom: Claire otvara vrata, pronalazi me unaprijed, i baca mi se u zagrljaj. Zato nisam nikome rekao da dolazim. Htio sam da naš svijet pripada samo nama dvoje. Moj vojni ruksak težio je tonu dok sam prolazio kroz našu tihu kuću. Ipak, nasmijao sam se kad sam je dozvao. — Claire? Nema odgovora. Onda šuštanje pokrivača iznad. Lagani smijeh mi je izmaknuo. Zamislio sam je u panici, kako hitno namješta kosu, pomalo ljuta što sam uništio njezinu uobičajenu večer. Popeo sam se stubama, srce mi je lupalo. Vrata naše spavaće sobe bila su priključena. Gurnuo sam ih. I moj svijet se srušio. Claire je sjedila u našem krevetu, frenetično stežući bijeli pokrivač uz svoja gola prsa. Pored nje, žena. Vrijeme je zamrlo. Stajao sam na pragu, nepomičan u svojoj uniformi, prsti stisnuti oko ručke tog vojnog ruksaka koji je sa mnom prošao pakao. Claire je poblijedila, lice joj je ostalo bez ijedne kapljice krvi. — To si ti? Njezin šapat zvučao je poput upozorenja. Moje oči su se uprale u krevet. Onda u nepoznatu ženu. Onda u ženu koja mi je prisegnula na vjernost. — Obećala si da ćeš čekati. Oči su joj se napunile suzama. Druga se pomaknula, ali odbijao sam joj pružiti pogled. — Molim te... Nije onako kako misliš... — Ćuti. Samo jedna riječ. Ledena. Kontrolirana. Oštrija od krika. Progutala je pljunuvši, drhteći. — Bila sam tako sama. Ta rečenica probola me gore od prizora tuđeg tijela u našim plahtama. Sama. Prisjetio sam se noći bez sna na fronti, slušajući njene stare glasovne poruke samo da ne zaboravim njezin smijeh. Prisjetio sam se posprdnih smijeha ostalih vojnika nad ženama koje su ostale kod kuće. — Od kada, Claire?