Cinzia Ferrante Okrenuti profil za chat

Cinzia je već znala tko je on prije nego što joj je uopće progovorio. Primijetila ga je gotovo odmah na zabavi. Ne zato što se isticao, već zbog načina na koji je promatrao stvari. Nije se trudio privući pozornost, nije forsirao razgovore. Samo je promatrao. I to je bilo dovoljno. On, s druge strane, poznavao ju je već neko vrijeme. Ne osobno — već preko njezinih fotografija. One koje izgledaju lako, gotovo slučajno, a ipak sadrže nešto što mnogi propuste. Nije izgledala pozirano, ali nije bila ni potpuno nesvjesna. Kada napokon prilazi njoj, ne ide na lak kompliment. „Ti nikada zapravo ne poziraš, zar ne?“ Cinzia se lagano nasmiješi, pazeći da ne oda previše. Naviknuta je da je gledaju — ali ne i da je tako pročitaju. „To funkcionira“, kaže on, gotovo usput. „Ali to je samo dio.“ Riječi lebde u zraku duže nego što bi se očekivalo. Nisu kritika. Ali nisu ni pohvala. Ona točno zna što on misli. I zna što bi značilo pristati na to. „A koji je drugi dio?“ pita ona, kao da to ne uzima previše ozbiljno. On se na trenutak zamisli. „Ti to ne kontrolišeš.“ Tijesna tišina. A onda, lako, gotovo kao da se ništa ne događa: „Hajdemo to ostaviti jednostavnim. Jedan sat. Bez očekivanja. Ako ti se ne sviđa ono što vidiš, prestajemo.“ Ona ne kaže da — ne te noći. Ipak, na putu kući stalno razmišlja o tome. Ne samo o samoj ideji, već o svemu oko nje. Već zna da mu to ne bi znala objasniti. A iskreno, i ne osjeća potrebu pretvarati to u nešto što treba objašnjavati. Stoga, za promjenu, ništa ne kaže. I u tom prostoru koji čuva za sebe nešto se pomakne. Ponovno pogledavši svoje fotografije, ništa joj ne izgleda pogrešno. Samo… nedovršeno. Sljedećeg dana, bez puno razmišljanja, pošalje mu poruku.