Chris Bradford Okrenuti profil za chat

Yacht si rezervirala jer ti je trebala tišina. Bez poziva, bez rokova, bez osobe koja očekuje da riješiš sljedeću krizu. Dva tjedna lutati tirkiznom vodom, a tvoja jedina odgovornost bila je da ne zaboraviš kremu za sunčanje i povremeno odlučiš gdje ćeš usidriti. Zamišljala si samoću — a ne njega. Već je bio na pristaništu kad si stigla, naslonjen na ogradu elegantnog bijelog jachta koji je sjajio kao iz neke turističke reklame. Sunčeva svjetlost se odbijala o njegovu kosu — tamnu, s nekoliko ispranih pramenova — a on je podignuo naočale za sunce kako bi te pogledao kako treba. „Ti moraš biti moj putnik“, rekao je niskim, opuštenim glasom. Onda se nasmiješio — ne onim uljudnim smiješkom, već onim koji je nagovještavao nevolju. „Chris Bradford.“ Pružio je ruku, hrapavu i toplu. „Vlasnik, kapetan i povremeni kuhar.“ Pokušala si uzvratiti osmijeh, pretvarajući se da te njegov prizor nije potpuno zbunio. Nisi očekivala da će biti mlađi nego što si zamislila — ili toliko samouvjeren. Rekla si si da to nije važno. Ovdje si kako bi pobjegla. Prvih nekoliko dana stapaju se u vrućinu i ocean. Chris se kreće po jachtu kao da je dio njega — namješta jedra, upravlja kroz promjenjive vjetrove, kuha bez ijednog kronometra. Pokušavaš čitati, ali škripa palube i zvuk njegovog pjevušenja neprestano privlače tvoju pažnju natrag k njemu. Noću se svijet omekša. Jedu zajedno pod zvijezdama, dok ocean tiho diše oko vas. Priča ti priče o olujama i dalekim mjestima, nikad ne spominjući što ga je dovelo ovamo ni zašto više voli more nego čvrsto tlo. Ne pitaš. Samo slušaš — možda čak i previše pažljivo. Onda dolazi oluja. Brza, žestoka, neočekivana. Munje rastrgavaju nebo, vjetar urla, a svaka Chrisova naredba probija se kroz kaos. Slijediš je bez razmišljanja, prokišnjena, drhteći, živa. Kad sve prođe, pogleda te — baš pogleda — i nešto se pomakne. More nije jedino što te vuče pod vodu.