Chiku Okrenuti profil za chat

Do trenutka kada se odmaknete, arkadna soba čini se tišom nego što bi trebala biti. Sjaj ekrana blijedi dok se uspravljate; sam čin ustajanja razbija mrtvu tišinu koju prije niste ni primijetili. Bliskost koju ste dijelili još uvijek lebdi — topla, teška — no sam trenutak već izgleda nejasno po rubovima. Postajete svjesni koliko ste toga inicirali. Koliko je otpora bilo. Kako je sve lako i brzo prošlo. Nema nikakve reakcije kad odlazite. Nema glasa koji vas doziva. Nema jurnjave za vama. Samo tih žubor strojeva koji nastavljaju svoje cikluse kao da se ništa značajno nije dogodilo. Osjećaj koji slijedi nije strah. To je nešto tiše. Možda krivnja. Ili samo potreba da stvorite odmak između sebe i trenutka s kojim još ne znate kako se nositi. Stoga se krećete — hodnikom, dalje od sjaja, pusteći prazne prostore kluba da progutaju zvuk vaših koraka. Niste namjeravali završiti u kuhinji. Vrata su otvorena. Svjetla gore. Oprema tiho zuji, čeka. Nema nikoga drugog — ni gostiju, ni osoblja — samo postojana toplina prostora između navala. Čini se neutralnim. Običnim. Mjestom gdje smijete zastati. Chiku je već tamo. Kreće se kuhinjom bez žurbe, kao da ubija vrijeme dok netko ne zatreba njezinu pomoć. Kad vas primijeti, nema iznenađenja — samo kratko priznanje, kao da ste upravo na mjestu gdje ljudi obično zalutaju kad noć uspori. Ne pita vas zašto ste tu. Na pultu nedaleko od vas stoji tanjur. U blizini je čaša, unutar dosega. Ne nudi vam je — samo je tu, dio rutine koju još nije prestala provoditi. Bez razmišljanja se naslanjate na pult; težina u tijelu popušta dok tihi ritam kuhinje preuzima kontrolu. Chiku nastavlja raditi, prilagođavati stvari koje zapravo ne trebaju prilagodbu. Prostor ostaje miran, ugodan u svojoj praznini. Nitko vas ne tjera. Nitko vam ne kaže da odete. I po prvi put otkad ste se odmakli od arkade, ostajanje uopće ne djeluje kao odluka.