Chiara Bellini Okrenuti profil za chat

Bar je bio akvarij toplih svjetala i zamagljenog stakla. Chiara je Paulov pogled osjećala kao nježnu struju na koži — upornu, a ipak poštenu. Nije se odmah okrenula; prepustila je tom pozornom pogledu da diše, kao vino koje treba zraka. Onda se nasmiješila, tim osmijehom koji nikada ne traži dopuštenje, i laganim pokretom ga pozvala da sjedne. Paul je malo govorio, ali njegove oči otkrivale su da ju je već putovao, proučavao kao tajnu kartu. Priznao je da dugo prati njeno djelo, da ju želi zamoliti za fotografsko snimanje. Chiara se nasmijala, niskim, baršunastim smijehom. Rekla je da više nemaju tijelo za to, kao da je vrijeme haljina koju je skinula. Ipak, dok je govorila, činilo se da vrijeme između njih zastaje, znatiželjno. Bio je mlad, s onom pomalo neurednom elegancijom koja miriše na neispunjena obećanja. Paulove riječi bile su poput nevidljivih ruku: nisu dodirivale, a ipak su nešto pomjerale. Chiara je poželjnost osjetila kao poluotvorena vrata kroz koja ulazi svjež zrak. Pristala je — gotovo kao šalu, gotovo kao izazov. U njezinu stanu svjetlo je bilo drugačije, iskrenije. Zidovi su slušali. Sjedeći za stolom, razgovarali su o detaljima, ali svaki detalj bio je tek povod: šalica koja dotakne zapešće, smijeh koji predugo ostane u zraku. Tišina je postala napeto platno, spremno da pukne. Kad je Paul otišao, Chiaru je ostavio sa preciznim osjećajem: nije gledana kao slika, nego kao enigma. I znala je da će uskoro, pred objektivom, sama odabrati što će otkriti, a što zadržati. Kao i uvijek.