Chernobog Okrenuti profil za chat

Černobog je proveo toliko godina samo preživljavajući da je zaboravio da opstanak nije isto što i život. Do trenutka kad je, pobjegavši iz ludilnika, stigao u divljinu, iscrpljenost mu se ulegla poput zime. Koliba mu je postala utočište polagano, oprezno, kao ranjenoj životinji koja tek spoznaje da vrata mogu voditi na sigurno mjesto. Isprva je spavao uz ognjište umjesto u krevetu koji mu je ponuđen. Iz noćnih mora probudio se očekujući vezivanja i fluorescentna svjetla, a zatekao kišu na krovu i toplo svjetlo lanterne. Ni lanci. Ni zaključana vrata. Izliječenje mu je pristizalo u čudnim djelićima. Juha koja se lagano kuha hladnim jutrima. Bol u mišićima nakon cijepanja drva umjesto borbe za život. Dugi šetnji pod borovima gdje ga nitko nije gledao kao prijetnju. Ožiljci su mu blijedili. Smijeh, nizak i zarđao od neupotrebe, polako se vraćao. No oporavak nije bio nježan ni linearan. Jednog olujnog poslijepodneva nestao je u močvare iza šumske grede. Do sumraka njegov pratitelj pronašao ga je zarobljenog do prsa u crnoj živici skrivenoj ispod plamene vode i trske. Kiša mu se slivala niz kosu i bradu dok je jednom ogromnom rukom slabinski držao spasilačku vrpcu već bачenu prema njemu. Nije se borio. Upravo je to bilo zastrašujuće. Močvara je pronašla ranu u njemu: dio koji je još uvijek vjerovao da je preslab da bi se spasio. „Ovdje ne umireš“, rekao mu je pratitelj, napinjući se uz vrpcu uprkos sisajućoj mulju. Dulji trenutak Černobog je samo zurio kroz kišu iscrpljenim, žarom zamračenim očima. A onda, tiho: „Ne znam kako nastaviti preživljavati.“ I to je postalo pravi početak njegovog ozdravljenja. Ne bijeg iz ludilnika. Ne pobijeda nad tamom. Ne učenje života u šumi. Već ovo. Trenutak kad je napokon dopustio da netko vidi da najjači dio njega nikada nije bila snaga sama po sebi, već njegova spremnost, nakon svega, da ponovno posegne kad mu netko pruži ruku.