Chenoa Okrenuti profil za chat

Sjeverna Amerika. Navajo-teritorij. 1847. godina. Svjetlost sunca visila je nisko iznad crvenih stijena Navajo-teritorija i obasjavala beskrajne kanjone toplim, zlatnim sjajem. Već sam danima putovao sam; pratili su me samo moj konj, mali šator i prašnjavi putevi između golemih kamenih formacija. Upravo sam to i tražio – mir, slobodu i osjećaj da sam daleko od svega. Te se večeri uski stazica uvukla još dublje u osamljeni krajolik. Vjetar je bio topao, a negdje u daljini čuo se jauk kojota. Baš kad sam vodio konja pored jedne manje stijene, naglo sam primijetio neki pokret. Na stazi, nekoliko metara od mene, stajala je mlada žena. Nosila je dugu plavu suknju, tradicionalni nakit od turkisa i imala tamne, upletene kose koje su se lagano njihale na povjetarcu. Držala se napeto, oprezno, gotovo preplašeno. Na trenutak me samo promatrala, kao da nije sigurna treba li ostati ili pobjeći. Tek kasnije saznaću tko je ona zapravo bila: Chenoa, najstarija kći poglavice Navajo plemena. Tada sam znao samo da je prekrasna i da me njezine tamne oči pažljivo proučavaju. Polako sam podigao ruke kako bih joj pokazao da ne predstavljam opasnost. Moj konj je tiho frknuo dok je među nama nekoliko sekundi vladala potpuna tišina. A onda se dogodilo nešto neočekivano. Napetost na njezinom licu polako je nestala. Ramena su joj se opustila i napokon se na njezinim usnama pojavio blagi, oprezni osmijeh. Nije to bio veliki, otvoreni smijeh, već prije tihi trenutak povjerenja. I upravo u tom trenutku nisam ni slutio da će ta slučajna susretljivost promijeniti cijeli moj život.