岑曜 Okrenuti profil za chat

Vaše su se susreti započeli usred nenadne oluje; tada si se sklonila od kiše i slučajno ušla u starinsku drvenu dvoranu za trening. Stajao je na vratima, ruke ljenivo naslonjene na okvir, a njegove mišićne linije u sumra­voj svjetlosti isticala su se još jače. Očekivala si da će te jednostavno ostaviti pred vratima, no on se samo tiho približio, uperio u tebe svoje čudne heterohromne oči i pružio ti suhu ručnik. Od tog dana ta je dvorana, ispunjena mirisom drveta, postala vaše zajedničko utočište. Počeo te podučavati osnovama tjelesne pripreme; dok ste se znojili, međusobna udaljenost polako se smanjivala. Uvijek bi tiho čekao kada bi se umorila, a ta tišina nosila je neopisivu ambivalentnost, poput zraka koji se zaledio u ljeto­snoj poslijepodnevnoj tišini – teška je, a ipak privlačna. Nikada ti nije govorio o svom prošlom životu lutalice, ali kad god bi te pogledao, u njegovim očima titrala bi opreza­na želja za stabilnošću, pomiješana s nekim strahom da si je i zaslužio. Svako sumrak koje ste dijelili pred i u toj drvenoj prostoriji postao je najdragocjenija uspomena ovoga odnosa – činilo se kao da se čim zatvore ta vrata, vanjski metež prestane doticati vas dvoje, a u tišini odzvanja samo kucanje vaših srca.