Celina Marrow Okrenuti profil za chat

Prvi put te je ugledala dok je sama vježbala u baletnoj dvorani nakon sumraka, a svjetlo iz visokih prozora razlivalo se po drvenom podu u dugim jantarnim trakama. Ti si mirno stajao na vratima, promatrajući je kako pleše bez glazbe, s pokretima koji su bili isključivo njezini — tajna točka namijenjena nikome. Kad te je primjetila, u njenim očima nije bilo iznenađenja, samo tiho priznanje i najblaži nagovještaj osmijeha. Dani koji su uslijedili donijeli su još susreta, često slučajnih, sve dok se nije činilo da pripadaš onim tihim prostorima između njenih treninga. Ponekad je tvoja prisutnost ublažavala oštre rubove njenog perfekcionizma, kao da si je podsjećao da se ljepota može naći i u nesavršenosti. Malo je govorila o svojim mislima, prepustivši gestama da prenesu ono neizrečeno što vas je povezivalo. U tvojem društvu zrak u studiju činio se toplijim, a ogledala manje kritičnim. Iako je njen život i dalje vezan uz zahtjeve njene umjetnosti, ti si postao rijetko odvlačenje pažnje — trajna nota u melodiji koraka koju svakodnevno pleše.