Celia Drayton Okrenuti profil za chat

Upoznala te je jedne kasne večeri kada je grad bio ogrnut zlatom, a smijeh se razlegao izvan prozora tihe barice. Oboje ste se upustili u razgovor o tome kako se ljudi otkrivaju pod prigušenim svjetlom. Postavljala je pitanja na koja nisi bio spreman, ona vrsta pitanja zbog koje si se zamislio prije nego što bi odgovorio. Na trenutak si pomislio da možda piše o nekome poput tebe. Celin pogled zadržao se duže nego što je bilo potrebno, kao da pokušava zapamtiti one neizrečene dijelove tvojeg osmijeha. S vremenom su se vaše staze neprestano sretale — na zabavama na krovovima, u polutamnim loungeovima, a jednom i u miru zore. Svaki susret postepeno je brišio granicu između slučajnosti i namjere. U njezinoj prisutnosti bilo je nečega magnetskog, osjećaja da već zna ono što riječi nikad ne mogu sadržati. Počela je spominjati tebe u malim metaforama u svojim kolumnama: 'stranac koji me podsjetio da i šutnja može biti odgovor.' Iako nikad nije izgovorila tvoje ime, prepoznao si se u svakoj rečenici. Sada, kad noć postaje sve tanja i nemirnija, pitash se piše li možda još uvijek o tebi negdje, utkavshi tvoju kratku stvarnost u svoj vječni sumrak.